Amfiteatar - Samarske stijene. Snimio Stanislav Horacek

 Strogi rezervat Bijele i Samarske stijene

stanislav.horacek@usa.net 

 Strogi rezervat je podrucje u kojem je priroda neizmijenjena ili neznatno izmijenjena ljudskom djelatnoscu. Zabranjena je svaka djelatnost i obavljanje bilo kakvih radova koji bi mogli narusiti slobodnu evoluciju prirode

Bijele i Samarske stijene ubrajaju se u jedinstven geomorfoloski fenomen krasa, i kao takve pruzaju posebne estetske ugodjaje i inspiracije. Tu se priroda u pravom smislu razigrala, stvarajuci najnevjerojatnije i fantasticne forme kamena, nadmasujuci u detaljima i djela ljudskih ruku.

  1. GEOGRAFSKO-GEOLOSKI PRIKAZ

Velika Kapela u cijem sklopu se nalaze Bijele i Samarske stijene ne predstavlja jedinstven planinski lanac, vec se sastoji iz niza manjih i vecih, katkad poredanih, katkad razbacanih grebena. Osnovni smjer pruzanja tih grebena je "dinarski" tj. sjeverozapad-jugoistok, ali u detaljima odstupanja su cesta i znatna. Visine vrhova krecu se izmedju 1000 i 15 m (najvisa Bjelolasica, 1534 m), a medju njima nalazimo brojne planinske doline, uvale krasa i polja malih dimenzija i relativno velike nadmorske visine (700-1100 m). Spomenutu morfologiju uvjetovale su tektonske sile u doba nabiranja (oligomiocen) te podloga izgradjena od vapnenca i dolomita, koji stvaraju specifican reljef-kras.

Jedan od najzanimljivijih primjera takvog reljefa su svakako Samarske i Bijele stijene u Velikoj Kapeli. Skupina se nalazi otprilike u sredisnjem dijelu Velike Kapele, (32° 36' - 32° 39' istocno od Ferra i 45° 14' sjeverne sirine), jugoistocno od Mrkoplja. Pruzanje Bijelih stijena (1335 m) je sjeverozapad-jugoistok, dok Samarske stijene (1302 m) pokazuju kombinaciju: sjeverna polovina sjeverozapad-jugoistok, a juzna polovina sjever-jug. Jedne od drugih odijeljene su dolinom Crna Draga, a ukupna povrsina im je 1175,35 ha. I jedne i druge Stijene izgradjene su od uslojenih vapnenaca i gromadastih vapnenih breca ili krsnika. Pretezni dio zauzimaju ovi drugi i uglavnom zahvaljujuci njima razvila se tokom vremena izuzetna morfologija Samarskih i Bijelih stijena.Nigdje se kod nas (izuzev u nekim dijelovima Velebita) priroda nije tako mastovito razigrala u stvaranju naj raznovrsnijih oblika u snjeznobijelom kamenu, koji nas cesto zapanjuje slicnoscu s djelima ljudskih ruku. Najcesce su medju njima ostre i okomite forme, katkad po 50 i vise metara visoke: razliciti kukovi, tornjevi, tornjici, vrata, litice, kupole, kovcezi, obelisci, kamini, stolovi, obelisci i cunjevi, medjusobno odvojeni bezbrojnim rasjedima, zljebovima, pukotinama i provalijama u kojima se cesto zadrzava snijeg kroz cijelu godinu. Surova ljepota stijena ostaje u covjeku kao jedinstven i nezaboravan dozivljaj.Bijele stijene podijeljene su dubokim i neprohodnim sedlom u 2 jasno odvojene skupine: sjeverozapadnu i jugoistocnu.Sjeverni dio Samarskih stijena je vrlo rastrgan dubokim i posumljenim ponikvama i vrtacama, dok se njihov juzni dio izdvaja kao povezana reljefna cjelina. Uzevsi u cjelini, Stijene su vrlo nepristupacno i tesko prohodno podrucje, sto vrijedi i za prijelaz od jednih Stijena na druge, kao i za pojedine skupine unutar Stijena. Tako je od vrha Bijelih (1335 m) do vrha juzne skupine Samarskih (1294 m) uz udaljenost od 2.2 km potrebno nekoliko sati napornog pjesacenja. Medjutim, njihovim vanjskim rubom idu 2 ceste: Mrkopalj-Jasenak (uz Samarske i Bijele) i Mrkopalj-Mosune (uz Samarske).U klimatoloskom pogledu imaju Stijene sve karakteristike planinske klime nasega sjeverno-jadranskoga podrucja. S obzirom na geografski polozaj i nadmorsku visinu 1000-1335 m, u klimi ce osobito biti naglasena 2 elementa: hladne i duge zime s mnogo snijega i velika kolicina padalina (2000-3000 mm) s primarnim maksimumom u jesen, a sekundarnim u proljece. Dnevne temperaturne amplitude su velike, osobito u ljetnom periodu, a mikroklimatske razlike s obzirom na razlicitu ekspoziciju takodjer znatne. Ovaj zadnji podatak je osobito vazan za floristicki sastav Stijena.Iako Stijene dobivaju velike kolicine padalina, nemaju niti jednog stalnog povrsinskog toka niti vrela. Razlog je u prvom redu vodopropusna vapnenacka podloga; voda se na licu mjesta gubi sistemom pukotina u podzemlju.

 Natasin dol - Bijele stijene. Snimio S. H.

  2. KAKO SU NASTALE BIJELE I SAMARSKE STIJENE

Kao sastavni dijelovi Velike Kapele i Stijene su talozene istodobno s Velebitom, Velikom i Malom Kapelom iz dubokih mezozoickih mora (mezozòik grc. /mesos-srednji + zoõn - zivo bice/ pretposljednja, "srednja" era u geoloskoj povijesti zemlje; odlikuje se gospodstvom golemih gmazova, pojavom prvih ptica, sisavaca i mnogih morskih zivotinja; dijeli se na periode: trijas, juru i kredu - Klaicev Veliki rjecnik stranih rijeci). U geoloskoj proslosti bila su oba grebena Stijena u medjusobnoj tjesnijoj vezi, oni su sacinjavali jednovitu gorsku kosu. Tek kasnije, tektonske sile su cjelovitu trupinu Velike kapele raskomadale u pojedine gorske kose i stvorile od cjelovitog gorskog niza sistem ogranaka i raznih pojedinacnih kosa. Kao drugi vazni cimbenik, jest kemijsko i mehanicko djelovanje meteornih voda, kojemu se pridruzuju insolacija i jaka smrzavica.

U cemu je sustina rastvaranja i kako ona tece? Atmosferska voda, koja dolazi iz atmosfere kao kisnica, nije cista. U njoj ima i odredjenog postotka ugljicne kiseline (CO). Isto tako CO nalazimo i u snijegu. Kad atmosferska voda prodire kroz gornje slojeve tla, prima na sebe znatne kolicine ugljicne kiseline, koja u tlu nastaje raspadanjem organskih tvari koje sadrze CO. Moze se reci da prirodne vode imadu obiljezje slabe kiseline. Na svom putu prema tlu atmosferske vode vezu na sebe i kisik te vodi daju i oksidacijsko djelovanje. Tako ispunjene atmosferske vode izazivaju odgovarajuce kemijske procese na povrsini vapnenca, tj. vrse otapanje (rastvaranje) kojem se ne moze oduprijeti gotovo niti jedna mineralna tvar. Uz to djeluju i mehanicke sile, moze se reci, skoro jednakim intenzitetom i u udruzenom smislu. U mehanickom procesu smrzavica imade sigurno najdjelotvorniji proces rastvaranja. Tome podlijezu posebno planine (stijene) u visim nadmorskim visinama s dosta oborina. Voda se smrzava u pukotinama stijene padom lokalne temperature zraka. Na povrsini nastaje led, a ispod njega je voda. Kako dolazi do promjene volumena, led vrsi pritisak na vodu, a ona na stijenu (pukotinu). Kod otapanja, odnosno povisenja okolne temperature, proces je obratan. To omogucava pojavu velikih sila (pritisak) u pukotini stijene te dolazi do pucanja kamene mase, odnosno do rastvaranja ili odvajanja djelica stijene.Vjetar i kisa, kao mehanicki uzrocnici, djeluju tako da odnose s povrsine stijene izdrobljene i rastrosene cestice kamena, omogucavaju tako da nova povrsina na kamenu bude podvrgnuta daljnjem djelovanju atmosferilija.Promjena temperature okoline, odnosno kamena izaziva odredjene toplinske dilatacije povrsine (povrsinska istezanja-stezanja). Kad su promjene temperature nagle (npr. zagrijavanja), dolazi do naglog istezanja povrsinskih slojeva kamena u odnosu na unutrasnjost. Stvaraju se povrsinske napetosti medju cesticama kamene mase, cija posljedica je odvajanje ili drobljenje povrsine kamena. Planinski predjeli su najpodlozniji tom procesu, buduci da se u toku dana kamen jako zagrije (i do +40° C), a u toku noci, kad okolna temperatura naglo padne, dolazi do naglog stezanja. Tim naglim promjenama temperature, kamen ne moze pruziti otpor, pa je proces rastvaranja neminovan, kao sto vidimo, i bez prisustva vode (suho rastvaranje). U Samarskim i Bijelim stijenama dnevna insolacija znade biti vrlo velika tako da se kamenje ugrije i do +40° C, a noci rashladi i do +2° C (ljeti). Razni organizmi biljnog i zivotinjskog porijekla igraju vaznu ulogu. zivotinje (puzevi, crvi, kukci) u rastvaranju sudjeluju tako sto njihovi mrtvi organizmi stvaraju organske i anorganske tvari (CO, amonijak, dusicnu kiselinu). Biljke, osim sto kemijski pospjesuju rastvaranje, djeluju i mehanicki, sto se ocituje prodorom korijena u pukotine. Potom to korijenje lucenjem kiselina rastvara mineralne komponente kamenja, pa cak i najotpornije silikate.

Sazetak nastanka Bijelih i Samarskih stijena. Osnovna predispozicija je pojava tektonskih sila u vrijeme povrsinskog formiranja zemaljske kore (u nasem slucaju Stijena). Vapnenacko kamenje ili bolje reci vapneni slojevi bili su u trenutku pomicanja zemaljske kore podvrgnuti bocnom pritisku. Ti pritisci, odnosno sile odrazili su se tako da su slojevi ispucali, uzdigli se, ispremijesali ili ispresavijali, poprimajuci polozaje gorskih nizova (uzvisenja ili dolina). Tako otkriti vapnenci postali su meta djelovanja spomenutih atmosferskih cinilaca, te se proces daljnjeg rastvaranja nastavio brze ili sporije, zavisno od sastava vapnenca i kolicine atmosferskih oborina na odredjenom podrucju. Kakva ce brzina rastvaranja biti zavisiti ce i o nacinu uslojenja vapnenca. Gromadasto kamenje je jednolicno i cvrsto pa kod rastvaranja pruza odredjeni otpor. No, kako i to kamenje imade pukotina, i to u vertikalnom smjeru, onda su to i mjesta brzeg procesa rastvaranja. Zato su to i tocke rastvaranja koje vremenom odvoje dio stijene od glavne mase (odcjepljivanje). Tako su nastale usamljene skupine monumentalnih oblika, kao tvrdjave, dvorac, skupovi i obelisci i sl. Takovo stijenje istice se nad okolinom (Dvorac-Samarske stijene). Pojave ove vrste mozemo susresti i kod uslojenog vapnenca vecih debljina slojeva, koje je rastvaranje pretvorilo u cudne i usamljene oblike (cetvrtaste, cunjaste, trapezaste i sl.) Uslojeno ili plocasto kamenje rastvara se najbrze na liniji uslojavanja (mjesto doticanja slojeva vapnenca). Tu su sada moguce razne kombinacije, ovisno od polozaja slojeva. Morfologija tih stijena posebno je izrazena. Linija brzeg rastvaranja upravo je linija spajanja dvaju slojeva, koji tu pruzaju najmanji otpor rastvaranju. Takvi slojevi bivaju odvojeni. Nastaju tornjevi, uski plocasti siljci ili ljuske (Prsti, Ljuska - Bijele stijene).Ako je uslojeni vapnenac horizontalno ili blago koso postavljen, rastvaranje ide najcesce u smjeru slojnih crta. No kako postoje i vertikalne pukotine rastvaranje ide tim pravcima, pa se desava, da pojedini dijelovi sloja bivaju odvojeni fizicki. Jos izrazitije odvajanje nastaje ako atmosferske vode s povrsine sloja slabo oticu ili se potpuno zadrzavaju. Voda koja se zadrzava vrsi rastvaranje u smjeru postojecih pukotina (vertikalnih), pa se na kraju desava razdvajanje. U tom procesu cesto na ravnim povrsinama nailazimo na udubljenja u kojima se zadrzava voda. Ovim postupkom odvajanja nastaju skupine kamenja nalik sanducima, stolovima, balvanima. Ako su slojevi nesto jace nategnuti (kosi), a spojnica je izmedju njih rastvaranjem unistena cesto dolazi do klizanja niz kosinu po doljnjem sloju. Tako u Stijenama mozemo susresti usamlj-ene oblike koji su cak i pomicni (Biskupova kapa, Vrc-stijena u zapadnom grebenu Juznog vrha nasuprot Ratkovom vrhu). Neki slojevi znadu i kliznuti, ali se zadrze na neravnoj plohi nizeg sloja. Posebno interesantni oblici nastaju kod viseslojnih horizontalnih slojeva vapnenca, razlicitih otpornosti, koji su ostali usamljeni nakon klizanja odvojenih dijelova. Ako su nizi slojevi manje otporni, brze se rastvaraju od gornjih, pa dolazi do stvaranja tzv. cucavca (npr. covuljak u skupini Biskupove kape). Osebujna pojava su tzv. Kameni mostovi. Poradi pojave denudacije rastvaraju se brze pojedini dijelovi kamene mase, te se otvara supljina koju nadsvodjuje otporniji gornji sloj (most u uvali Amfiteatra-Samarske stijene).Ono sto jos upada u oci kad se dodje na Samarske i Bijele stijene, mnostvo je vecih i manjih zljebova i zljebica, cijevi, kamina na ravnoj ili nagnutoj plohi kamena koji su nastali uslijed kemijskog djelovanja vode koja je tekla niz kose plohe, ili snijega koji se otapao na najvisim predjelima kamene mase. Eto to bi bilo ono sto je stvorilo danasnje Bijele i Samarske stijene. To su objasnjenja o postanku prirodnih skulptura, o galeriji likova, o riznici Prirode. No treba jos dodati i to da su stijene jednom stranom okrenute na sjeverozapad, i da su tu izrazito razvedene. Ovo su strane koje poprimaju najvise dnevne temperaturne oscilacije. To su ujedno predjeli vlazne i hladne klime. Sve to zajedno djelovalo je na postanak morfoloskih oblika. Ti procesi se i dalje nastavljaju, skoro neprimjetljivo nasem oku. U doglednoj dalekoj buducnosti sigurno ce poprimiti sasvim drugacije oblike.

 Katedrala - Bijele stijene. Snimio S. H.

 3. FLORA I FAUNA STIJENA

Izuzev vrhova koji su goli i stjenoviti ostalo podrucje u Stijenama, a i nedaleko izvan Stijena, pokrivaju nepregledna sumska prostranstva, koja svojim tamnim tonovima slikovito kontrastiraju bijelim Stijenama, poput snjezno-bijelih otoka u tamnozelenom moru. Od sumskih zajednica u siroj zoni nalazimo sumu bukve i jele /Abieti-Fagetum/, kao i facijesove sume s jesenjom sasikom te pretplaninsku sumu bukve (Fagetum subalpinum), dok se u samom sklopu izmjenjuje pretplaninska suma smreke (Piceetum croaticum subalpinum) na pristrancima i u dnu vrtaca s nesto vise humusa, suma jele i milave (Calamagrosti-Abietum) na golim stjenovitim, osobito toplijim mjestima te prelazni vegetacijski stadij s borovicom. Sporadicno dolaze i neki drugi vegetacijski oblici. Osobito dekorativno na golim liticama djeluju pojedinacni primjerci smreke, cesto suhe i vjetrom izlomljene.Medju floristickim raritetima Samarskih i Bijelih stijena osobito se isticu: Runolist (Leontopodium alpinum var. krasense), Dragusac (Senecio sp.), Divokozjak (Doronicum austriacum), Grozdasta kamenika (Saxifraga aizoon), Srcanik (Gentiana symphyandra).U sumskom pojasu znacajni su: Kranjski ljiljan (Lilium carniolicum), Crveni ljiljan (Lilium martagon), Lovorasti likovac (Daphne laureola) i Trajna srebrenka (Lunaria rediviva). Faunisticki je podrucje Stijena takodjer vrlo zanimljivo i bogato. Od sisavaca ovdje nalazimo:- Medvjeda (Ursus arctos), Vuka (Canis lupus), Lisicu (Vulpes vulpes), Jazavca (Meles meles), Tvora (Putorius putorius), Kunu zlaticu (Martes foina), Kunu bjelicu (Martes martes), Divlju macku (Felis silvestris), Puha (Glis glis) te crnu odliku vjeverice (Sciurus vulgaris). Pticji svijet je zastupljen u nekim znacajnim rijetkim vrstama medju kojima ima i pripadnika alpske ornitofaune:- Alpska cavka ((Pyrrhocorax alpinus), Alpska stjenjakusa (Tichodroma muraria), Grlica colica (Phyrrhocorax graculus), Djetao troprsti (Picoides tridactylus) i Alpska ljestarka (Nucifraga caryocatactes), Alpski kos grlas ((Merula alpestris), Brzelj zidarcac (Tichodroma muraria). Osim alpskih predstavnika zive ptice: bjeloguza (Saxicola oenanthe), crvenrepka (Ruticilla titys).

Od ostalih rijetkih ptica ovdje jos dolazi: Crna zuna /Dryocopus maritius/ i Sova usara /Bubo bubo/. Od gmazova i vodozemaca zanimljivi su osobito neki crni oblici: Crni alpinski dazdevnjak /Salamandra atra/, Crna ridjovka /Vipera prester/, Alpski stur /Triturus alpestris/. Ovaj kraj ima i nasu endemicnu gustericu /Lacerta Horvathi/, a iznad 1000 m i planinsku gustericu /Lacerta vivipara/. To je jedina gusterica koja radja zive mlade, a ovdje dolazi u posve tamnoj formi.

4. POLITICKO-TERITORIJALNE PRIPADNOSTI I SUMSKO ORGANIZACIJSKE PRILIKE

Teritorijalno-politicki Stijene pripadaju trima zupanijama: Primorsko-goranska, Karlovacka i Licko-senjska. Unutar tog podrucja ne postoji ni jedno naselje, a isto tako nema poljoprivrednih povrsina. Te okolnosti znatno su olaksale postupak oko proglasenja rezervata. Cjelokupna povrsina se nalazi pod upravom triju sumskih gospodarstava, odnosno njihovih sumarija: 1. Hrvatske sume Ogulin /Sumarija Jasenak 2. Hrvatske sume Delnice /Sumarija Mrkopalj 3. Hrvatske sume Senj /Sumarija Novi Vinodolski. S obzirom da se radi o strmom i stjenovitom terenu u kojem bi eksploatacija bila gotovo nemoguca, sumsko-gospodarske osnove su izdvojile podrucje Bijelih i Samarskih stijena kao zastitno, pa ni s te strane nisu postojale poteskoce za proglasavanje rezervata. Vec izdvojeni sumski odjeli koji obuhvacaju i goli kamenjar mogu nam posluziti za odredjivanje povrsine i granica rezervata.

5. ZASTICENOST

Samarske i Bijele stijene predstavljaju podrucje prvorazrednih znanstvenih i estetskih kvaliteta. Ovo se u prvom redu odnosi na geomorfoloske fenomene u krasu, a zatim na niz vegetacijsko-floristickih i faunistickih zanimljivosti kraja. Zahvaljujuci nepristupacnosti, Stijene su sve do poslijeratnog otvaranja cesta njihovim vanjskim rubom, ostale izolirane i malo poznate. Zbog toga su njihova prirodna svojstva ostala u potpunosti sacuvana, a ljudska intervencija se ogranicila na uski periferni pojas sire zone. Potreba izdvajanja uocena je i ranije pa je ovo podrucje Financijskim zakonom iz 1928./29. godine bilo proglaseno nacionalnim parkom. Na snazi samo godinu dana. U Narodnim novinama 5(85.) Ispravak u NN 10(85.) objavljen je ZAKON o proglasenju Bijelih i Samarskih stijena strogim rezervatom. Takva kategorija prirode je najstroza kategorija zastite prirode, tako da se u rezervatu ne smije nista dirati (Ne smije se brati bilje niti uznemiravati fauna) pa makar to bile biljne i zivotinjske vrste koje nisu posebno zasticene. Priroda se mora razvijati prema prirodnim zakonima i ne smije biti pod utjecajem covjeka, a posjetioci se moraju kretati strogo po oznacenom putu. Svako kretanje izvan puta smatra se prekrsajem. Gradjevinski zahvati kao sto su planinarski domovi moraju biti locirani izvan zasticenog podrucja. Nikakva djelatnost ne moze se odvijati bez znanja Drzavne uprave za zastitu prirode i okolisa pa tako ni istrazivacka, za koju treba ishoditi dozvolu.

 Piramida i Stepenica - Samarske stijene. Snimio S. H.

 6. ZANIMLJIVOSTI IZ PROSLOSTI

 Na Bijelim Stijenama od svih domacih, a i stranih botanicara, prvi je bio Dragutin Hirc, 28.07.1899. godine. Zanimljivo je, da su lugari Jakov Mihelcic i Ivan Karlovic iz Begovog Razdolja - najviseg naselja u Hrvatskoj, prvi otkrili put i prolaz sa razdoljske strane u neprohodne i velicanstvene Bijele stijene. A pronasli su taj put slijedeci trag medvjeda, koji ih je proveo kroz mjesta, za koja se prije drzalo, da su neprohodna. Na jednom mjestu, gdje su bile visoke, odsjecene stijene, provukli su se kroz otvor ispod kamena, kuda je prosao i medvjed, i onda su opet mogli dalje prolaz nastaviti. Tako su ti lovci otkrili put u Bijele Stijene i pokazali ga poslije planinarima, koji su ga obiljezili i markirali. Time su Mihelcic i Karlovic ucinili trajnu uslugu planinarstvu i pridonijeli promicanju turizma svog planinarskog kraja. Mihelcic Jakov rodio se god. 1858., a u drzavnu sluzbu stupio je god. 1885., a umirovljen je koncem januara 1924. t. j. kad mu je bilo 65 godina. (Tekst iz Lovacko ribarskog vjesnika iz 1932. godine, S POLJA I SUMA, Zlatko Turkalj: KR. NADLUGAR JAKOV MIHELCIC 1912. godine dr. Ivan Krajac u pratnji lugara Ivana Karlovica iz Begovog Razdolja posjetio Samarske stijene.  1927. (27.05.) godine HPD izgradilo planinarsko skloniste na zaravanku, 10 minuta prije vrha Bijelih stijena. Posjetitelji sve brojniji, unatoc udaljenosti od zeljeznickih postaja i cesta.  1928. (27.05.) podignuta je Hirceva kuca na poticaj dr. I. Krajaca, predsjednika HPD-a u Zagrebu. Kuca je je dobro sluzila planinarima, ali je zbog dotrajalosti zamijenjena novim objektom, podalje od Hirceve kuce. U sredini zaravanka jos uvijek postoji cisterna Hirceve kuce iz 1928. godine, cijom ukusnom vodom se i danas sluze brojni planinari i ljubitelji prirode.  1952. Izgradjeno skloniste na Samarskim stijenama - „Ratkovo skloniste". Inicijatori gradnje planinari PSD „Velebit" iz Zagreba.  1968. (4. srpnja) izgradjena je nova kuca umjesto porusene Hirceve na Bijelim stijenama, u organizaciji i radnim akcijama PD „Rade Koncar" iz Zagreba.  1973. Izgradjeno planinarsko skloniste na Bijelim stijenama, u neposrednoj blizini planinarske kuce, zahvaljuci entuzijazmu clanova PD „Rade Koncar".1974. (Listopad) - otvoren je „Vihoraski put" kojim su povezane Bijele i Samarske stijene. Dugogodisnju zamisao planinara realizirali su Milovan Dlouhi i Zelimir Kantura uz clanove PD „Vihor" iz Zagreba.  1979. (23. rujna) otvoren je „Kapelski planinarski put" (KPP) kojim su obuhvaceni: Tuk, Matic poljana, Bjelolasica, Samarske stijene, Bijele stijene, Velika Javornica, Duliba, Kolovratske stijene i Klenovica.  1990. (1. srpnja) otvoren Mrkopaljski Planinarski put (MPP) kroz Samarske stijene. Put trasirali i markirali planinari HPD „Bijele stijene" iz Mrkoplja.  „Bijele su stijene nesto posve originalno i jedinstveno. Moglo bi se reci: ono sto su Plitvicka jezera medju jezerima, to su Bijele stijene medju stijenama". (Iz clanka: „Ljepote Bijelih stijena", Vladimir Marion HP 1940).  Stari naziv za runolist u mrkopaljskom kraju je SVILENI BJELOLISTAC ili BJELOLIST!

7. ZASTITA BIJELIH I SAMARSKIH STIJENA

 1928/29. Bijele stijene proglasene zastitnim podrucjem tzv. „Financijskim zakonom". Na snazi svega godinu dana. 1955. Odjel za za{titu prirodnih rijetkosti evidentirao je i inicirao pripremne radove za za{titu lokaliteta Bijelih i Samarskih stijena. 1969. Predlozena je zastita Bijelih i Samarskih stijena koja nije realizirana. 1978. Upu}en prijedlog Republickom zavodu za za{titu prirode da se poduzmu mjere za{tite, da se predio Bijelih i Samarskih stijena i Velike Javornice proglasi strogim rezervatom. 1979. (18. prosinca) na prijedlog Planinarskog saveza Hrvatske Republicki zavod za zastitu prirode podnio nacrt prijedloga o zastiti podrucja Bijelih i Samarskih stijena, kao strogog rezervata, Savjetu za zastitu prirode Hrvatske (strucnom tijelu Sabora). Savjet je prihvatio prijedlog. Kompletni prijedlog Planinarskog saveza Hrvatske nije prihvacen (odnosi se na predjele tzv. Klanca kostura, te potez Javornica - Krpanovo bilo). 1985. (28.01.) u „Narodnim novinama", s ispravkom u NN 10/85., objavljen je Zakon o proglasenju Bijelih i Samarskih stijena strogim rezervatom u povrsini od 1175,35 ha. 1995. Osnovna skola Mrkopalj, Drustvo za nadarenu djecu „Gorani" - Skola mira, HPD „Bijele stijene" iz Mrkoplja zajedno s Hvatskim sumama na podrucju Primorsko-goranske (Uprava suma Delnice - Sumarija Mrkopalj), Karlovacke (Uprava suma Ogulin - sumarija Jasenak) i Licko-senjske zupanije (Uprava suma Senj - Sumarija Novi Vinodolski) kojima na temelju politicko-teritorijalne pripadnosti i sumarske organizacije Bijele i Samarske stijene pripadaju, zatrazili su od Drzavne uprave za zastitu prirode i okolisa da izrade projekt Park prirode, koji obuhvaca prosiren areal Strogog rezervata Bijelih i Samarskih stijena, zastitu Bjelolasice i podrucja gdje raste tisa (taxus baccata), osjetljiva svojta iz tercijara koja izumire najvise zbog iskoristavanja njezinog tvrdog i trajnog drva. Projekt je izlozen na Svibanjskim danima mira 27. i 28. svibnja 1996. godine. Na temelju misljenja triju Zupanija podnijet ce se zahtjev Saboru RH da se to podrucje proglasi Parkom prirode i osnuje uprava Parka.

  Veliki kanjon -Samarske stijene. Snimio S. H.

 8. IMPRESIJE s prvih obilazaka Bijelih stijena

S pohoda Miroslava Hirca i dr. Josipa Poljaka Bijelim stijenama pod vodstvom prvog planinarskog vodica u Hrvatskoj, kraljevskog nadlugara Jakova Mihelcica iz Begovog Razdolja.

Najprije se protiskuje kroz guste bukove grmljake strminom, dakako sve u kamenju, u krasu, a samim podnozjem prve goleme stijene nekih sto i vise koracaja u daljinu, onda slijedi vratolomni uspon preko jedne, druge, trece litice, pa isto takav silazak, pa zaravnak i opet uspon i silazak, ovaj puta u vrtlinu (ponikvu), zaraslu do metra visokim korovom, koji vam size do visine prsiju. Vrtlina je sa svih strana zatvorena liticama i upravo kao kakva soba zgodna, da se u njoj prenoci, jer vas nitko do orla iz visine ne moze u njoj otkriti. Tu smo odbacili uprtnice s ledja i odmah nogama utabali sirok lezaj za noc. Kroz jedna vrata u dnu vrtline, koja se i zovu „turska vrata" veranje se nastavlja, ali biva sve zamrsenije, usponi i silasci bivaju sve tezi i strmiji, dok se ne nadjete u sistemu samih vrtlina i pregradaka, u labirintu klisura Bijelih stijena, u postojbini svilenog runolista.Na ovom mjestu svojega pricanja najradije bih odlozio pero i stavio pred vas onu seriju snimaka, sto ih je uz put skinuo dr. Poljak, seriju slika, kakvih joste nije skinuo nitko do njega, koje su po izboru ukusa upravo jedistveni krajolici fotografska umijeca u nasoj planinarskoj literaturi. Jer tko da opise Bijele stijene, tko da rijecima preslika svu onu njihovu golet, velicajnost, uzas i strahotu, sve njihove cudesne, fantasticne morfologicke osobine i oblike, tko moze sve to da obuhvati duhom i perom u jednom plasticnu prikazu?!Eno ih pred vama! Gromada do gromade uzdigla se do 60 i vise metara u visinu, sva bijela, zljebasta i raspucana, puna rasjelina, skalja i pukotina, ova gola golcata, skoro bez grmecka i trave, ona s nesto krzljave vegetacije, jer su joj tamne smreke osvojile trupinu, utisnuvsi se u pukotini golog kamena u onu saku zemje crljenice, sto ju je meteorna voda otapanjem vapnenca stvorila. A kakvi su istom vrhovi Bijelih stijena! Kuk se do kuka okomio, zabina do zabine u prilici najosebujnijih oblika, sto ih je tisucljetna tvorba Prirode mogla da stvori. ^ini vam se, da ste zasli u jednu veliku umjetnicku radionu Prirode, u jednu njenu prebogatu klesaru i ne treba vam mnogo maste, da sve te tvorevine vjecne umjetnice Prirode stanete poredjivati sa poznatim oblicima ljudskoga umijeca plasticne vrijednosti. lma tu po izbor svih mogucih oblika: cunjeva, tornjeva i tornjica, stupova na formu obeliska, kupula, bacava, skrinja, a ima i kipova kao da ih je kipar isklesao. Dva se kamena sklopa narocito isticu i njima se paznja i masta bave, prvi je na svojoj grbini iscickan nizom tornjica, kao da je htjela Priroda kopirati tvorbe ornamentike gotskoga stila, drugomu se na vrhu glavicaste klisure smjestio kamen prozvan radi svojega oblika „kovceg", a prirastao joste samo jednim krajem, docim se lijevo dolje nekako u sredini gromade uspravila statua, ma pravi kip covjecji, djelo vanredne plastike.

"Kroz Veliku Kapelu i Velebit do mora"

Miroslav Hirc, HP 1923-101

  Literatura:

dr. Josip Poljak, Priroda, br. 2-3, 1925. st. 1

Lovacko ribarski vjesnik iz 1932. godine, S POLJA I SUMA, Zlatko Turkalj: KR. NADLUGAR JAKOV MIHELCIC

Zlatko Smerke, Bijele i Samarske stijene, 1981.

Miroslav Rukavina i Stanislav Horacek, Goranski casopis BBC br. 5, 1994. god, str. 39.